Zaručnička priča Ane i Kristiana

Klop, klop, klop… odjekivalo je kroz park Maksimir. Par stotina upaljenih svjetiljka simetrično je postavljeno s obje strane šetališta. Bijele, staromodne svjetiljke parale su maglu koja se polako spustila na čaroban park, i činile dvije svjetleće crte kojima se kraj jedva vidio. Sablasno? Zavisi kako se osjećaš.

Sa ruksakom na leđima, u kaputu, usklađivao sam svoje korake sa njezinima dok smo zagrljeni hodali u smjeru svjetiljka. klop, klop, klop… njene čizmice klopotale su mokrom stazom, a njena stopala su znala da su ovuda već prošla prije točno godinu dana. Bila nam je godišnjica veze, i mojoj Ani nije bilo čudno što sam ju izveo u Maksimir 15 minuta prije ponoći. Upravo u tom parku, na današnji dan, zaslužio sam njen prvi poljubac. Poljubac dovoljno moćan da bude temelj za sve ovo što danas imamo i gradimo, a tako platonski uzbuđujuć da mi se auto sat vremena kasnije ispred njene kuće ugasio.

Vjerojatno je i očekivala da ću ju tu danas dovesti, ali nije znala zašto sam ponio ruksak na leđima. Ma zapravo… ona još ništa nije znala.

Kad sam se ustao to jutro za posao i vidio kišu kroz prozor, mrak mi je pao pred oči. Unatoč tome što obožavam spontanost, sve sam isplanirao – ''poslije posla vodim ju na večeru, a nakon večere u maksimir'' – rekao sam si. I baš mi ta kiša naizgled nikako nije pasala za odlazak u maksimir, ali kad nešto jako želiš – nebo se očito uroti da to bude još i bolje!

Do samog kraja nisam znao gdje ćemo točno na večeru, jer sam otišao u tri restorana pogledati kako izgledaju i što točno nude, te sam zapravo kod svih i rezervirao stol za dvoje. Nisam se mogao odlučiti odmah, a i htio sam vidjeti kako će ona biti raspoložena navečer. S obzirom da je bila dobro raspoložena, otkazao sam dva fora restorančića i odlučio se za fino mjesto sa stolom u galeriji. Moja draga obožava ''dva reda vilica i noževa'' i ljubazne konobare, i te večeri sam joj to htio žarko priuštiti. Nazvao sam restoran netom prije nego smo krenuli i rekao konobaru da mi je ta večera veoma važna i on je obećao svijeću i cvijet za stolom, a njegov glas je jamčio dobru poslugu i smiješak na licu.

Večera je bila fenomenalna! Kao da su znali što će se desiti kasnije, konobar, konobarica i kuhar su dali sve od sebe da se moja najdraža osjeća posebnom, a to je meni bilo najvažnije! Tek lagano opijeni crnim vinom, sjeli smo u naš stari auto i odvezli se prema parku maksimir.

I sve je bilo uglađeno, baršunasto, smireno… ali odjednom sam koračao s njom prema našoj klupici, i misli su mi vrtoglavo letjele glavom. Nisam se bojao, ali sam bio vraški uzbuđen. Ushićenje u mojim venama pobijedilo je vino, i pitao sam se čuje li moja Ana kako mi srce lupa. U ruksaku sam imao vino… bocu Tomićevog plavca koju mi je njezin brat poklonio za posebnu priliku. U kuhinjsku krpu pažljivo sam umotao dvije čaše na stalku i položio ih kraj vina i otvarača u ruksak. Želio sam uzeti i obične male svjećice, ali ih nisam mogao naći pa sam ujutro na brzinu zgrabio one plutajuće svijeće, za na vodu.

E to je ono kad se nebo uroti da Vaš plan bude još i bolji nego što ste si vi isplanirali.

Kako smo stigli do ''našeg'' drvenog stolića sa dvije klupice, po zadnji puta sam se neprimjetno potapšao po džepu kaputa… prsten je i dalje bio tu. Drveni stolić bio je prepun vode, i ja nisam ni slutio koliko će dobro izgledati stol sa svijećama na njemu.

Miris hrasta, zvuk kapljica koje su tu i tamo padale po lišću i njene vragolaste kovrče zaokružile su ugođaj. Skinuo sam ruksak i ona mi se vragolasto nasmijala, jer ''ja uvijek izvodim neke gluposti''. Izvadio sam svijeće i butelju, a moja draga me gledala zapanjeno: ''Hej, i čaše si ponio?'' Naravno draga! Upalio sam svjećice na malom jezercu na stolu i otvorio vino, pa smo se dogovorili da ćemo popiti par gutljaja tek tako da nazdravimo nama i našoj ljubavi. Kako smo popili vino, naše usne su se spojile… opet tu, pod hrastom u Maksimiru, kao i prvi puta.

Poljubac je žario, sekunde su prolazile… kad je pravi trenutak? Kada ću izvaditi prsten i zamoliti ju…? Vrlo spontano, presudu je donijela ona jer je rukom krenula prema džepu mog kaputa. Nisam to planirao! I kad joj je hladno za ruke, nije uobičajeno da ruku stavlja u moj džep, a zašto je to baš tad napravila??

Slatko sam ju kvrcnuo rukom po prstima i odmaknuo se džepom kaputa od nje, a iznad glave joj nacrtao upitnik. Bila je apsolutno zbunjena, a ja sam osjetio pravi trenutak..  spustio sam dlan u džep kaputa, izvadio kutijicu i pogled joj uperio ravno u oči. Sluteći što bi se moglo desiti, Ana me samo gledala. Jednom rukom sam otvorio kutijicu, savio se u koljenima tik do blata koje je kiša izbrazdala i glasno šapnuo: ''Ana, hoćeš li se molim te udati za mene?''

Iz krupnih očiju potekli su biseri, kotrljajući se preko nasmijanog i iznenađenog lica… ''Da!!'' uzvratila je nježno. Bio sam u transu. Znao sam da ću ju iznenaditi, ali da će mi se od sreće rasplakati… to nisam ni pomislio. Zagrlio sam ju čvrsto i stisnuo joj poljubac preko suza radosnica. Kasnije mi je tek rekla da je u mili-sekundi prije nego je pogledala dolje prema prstenu pomislila: ''Molim te Bože da se ne šali!''

Na putu do doma, skakutala je i pjevušila, a strancima na Maksimirskoj vikala: ''heeej, pa ja sam zaručena!'' Teško je riječima objasniti koliko sreće sam osjećao tada.

Ženimo se uskoro! Svadbe su danas nažalost veliki trošak i ja uvijek kažem svojoj Ani da se ne brine oko ničega jer je puno bitnije da mi budemo sretni nego da svakom na svadbi torta bude savršena.

Puno sreće svim parovima želim!

Kristian