Zaručnička priča Nikoline i Dalibora

Ovo je priča o jednoj ljubavi koja je trajala oduvijek....... ma ne, nije, ovo nije takva priča. Počela je potpuno drugačije od toga, naglo, strastveno, nesvakidašnje i jednostavno neponovljivo.

Nemogu reći za sebe da sam bila stara, nisam, 26 godina u današnje vrijeme i dalje ne ulazi u košaru: "Zašto se nisi još udala, nešto nije u redu s tobom? " To je samo ona košara ,ako kažeš da se udaješ, da si trudna, teško ćeš naći nekoga ko će ti reći : "Što tako mlada? "

Upoznali smo se jednog lijepog dana. Odmah sam znala da je nešto posebno. To tada sigurno ne bi izgovorila naglas ali srce zna...... Zbog njega sam radila svakave ludosti, on je znao reći kao u pjesmi od Hladnog piva " Zbog tebe ću pišati sjedečki ", a ubrzo smo i počeli živjet zajedno. Odjednom mi je život bio puniji, ljepši jer sam svaki dan imala s kim provest, svako večer smo išli zajedno u krevet. Baš kao da je ono sudbonosno "DA " već izgovoreno. Al mi smo znali da nije.

Jednog dana, meni ko grom iz vedrog neba, bez posebne pripreme, Dalibor je izgovorio pitanje koje većina žena čeka duuuugo " Hoćeš li se udati za mene? "

Ne mogu reći da je bilo balona, ruža, cvijeća i torte, al bilo je svega ostalog od ljubavi do sreće. Nakon reda poljubaca, reda grljenja, i reda " Jel ćemo zbilja to napraviti? " krenuli smo mahnito obavještavat najbliže prijatelje i rodbinu. Dok bi jedan zvao drugi je slušao reakcije. Ushićeni poput malog djeteta, s osmjehom od uha do uha. Neponovljivo.

Sada smo već dosta zagazili u planiranje vjenčanja. Dan se bliži a srce sve više poskakuje, bojim se samo da mi dok ga vidim onako visokog i elegantnog u odijelu dok će me čekat pred oltarom ne iskoči. Valjda neće.......nije prvi put da se neka cura udaje, al moj prvi put je. Neka bude poseban poput onog dana kad sam prvi put rekla -da- al samo za njegove uši jer ionako i ovaj put samo ću njega vidjet.