Evo da i ja ispričam i pokušam svima da dočaram svoju bajku!
Bili smo u vezi godinu dana, 11 mjeseci i 24 dana kada je došao za nas taj najljepši dan! Otišli smo u Njemačku kod drugarice na odmor. Ni slutila nisam da ću tamo baš biti vjerena. A da je čak sve vrijeme prsten čuvao u mojoj torbi.. budalica moja.
Veza nam je sve vrijeme bila lijepa, zdrava i puna ljubavi. Nismo voljeli da se svađamo, uvijek smo bili jedno za drugo, čuvali se i voljeli. Najpreci mi je i tek će da bude.. No, da nastavim..
I tako došao je taj 24.septembar Nalazili smo se u Regensburgu, šetali po gradu, najljepšim mjestima.. za njega najljepši most. Odvukao me zajedno sa našom najboljom drugaricom na drugi dio mosta dok su njihovi pomoćnici odrađivali svoj dio posla. Krenuli smo nazad i zamolio me da se fotografišemo i u jednom momentu me okreće.. počela sam da drhtim, gubim glas.. ugledala sam ogromno platno na kome je pisalo "UDAJ SE ZA MENE".
Naravno, počela sam da plačem, okrenula sam se ka njemu i vidjevši ga kako je kleknuo izgovorio je "Sada nije proba".. vrisnula sam glasno: "DAAAAAA", najjače sto sam mogla!!! Na nas su padale latice ruža a tu pored nas je stajala žena sa najljepšim instrumentom i svirala.. samo za mene, samo za nas.
Vidjevši prsten na ruci, skočila sam na njega i sva ponosna izgovorila "ON JE MOJ!" Prišle su mi dvije djevojke i dale balone u obliku srca.. Sve je bilo tako krasno i bajno, jer upravo ovo je nada bajka!
